ОШ "Јован Јовановић Змај" Панчево
  Сава Веселиновић
 

Rad učenika:  Sava Veselinović VIII-1

_______________________________________________________________________________
Generacijo, osmogodišnja igra se završava

Moja vojska kreće. Pred nama je dug put.
Svi pakuju  svoje oružije i municiju. Ali ima mnogo teških stvari koje treba poneti... Svako oružje sa sobom vuče neku tešku priču… ponekad čak i  veselu. Da li poneti taj mitraljez ili ne? Veoma je težak. U njemu su zbijene sve one najgore i najcrnje misli, koje su se vrzmale po glavi jednog vojnika. Od vređanja, preko ponižavanja… pa do krađe. Svi ti vojnici imaju istu priču. Nastoje da prežive i pobede u ovom nemilosrdnom ratu. Svi su protiv njih… Naravno, kad zatreba tu su da zajedno prime udarce, ali i odlikovanja. Niko nije savršen, pa tako nije ni ova vojska. Ima mnogo mana, i sve one su upravo utkane nevidljivim nitima na uniformu, na oružje. Oružje koje je zarđalo ne treba poneti. Treba ga ostaviti za sobom, kao i sve mane koje su sa njim išle. Ali zato pocepana uniforma pokazuje pravo lice vojnika. Gledam ih u lica, u oči, i vidim da im je žao što su neke stvari u radili pogrešno. Kad ih vidim i ja se prisetim svojih mana, koje sam tako vešto prikrivao do sad. Pokušavam da ih potisnem, a onda se setim da takve probleme ima i cela moja armija. Svi pokušavaju da sve svoje probleme sakriju u sebi, ali izgleda da nikom kao ni meni to ne uspeva. Na kraju koliko god se trudili, njihove mane će svejedno izaći na videlo. Mitraljez je težak, ali ipak svaki vojnik pored nove puške koja je puna strpljenja i sreće, ali i znanja i umeća, nose i zarđali mitraljez, pun negativnog naboja, prevara, laži i nesreće, tuge. Zato što da nema tog mitraljeza, ne bi bilo ni nas. Taj mitraljez predstavlja ko smo mi i šta smo zapravo.
Mnoge bitke su prošle, mnoge će doći, a mi, vojnici, uvek ćemo nositi taj mitraljez preko ramena i, ne osvrćući se, marširaćemo ka novim pobedama…!!!

Ovo sam ja!!!

_____________________________________________________________________________________________

Doživljaj koji ću uvek pamtiti
Danas je taj dan. Dugo sam ga i sa nestrpljenjem iščekivao. Pred avionom sam. Od instruktora sam dobio padobran. Pogledao sam ga i stavio ga na leđa. Ušao sam u avion. Unutra je bilo jos nekoliko dečaka. Svi su gledali u s nevericom, kao i ja. Toliko dugo sam čekao ovaj dan, ali sada bih se rado vratio. Kasno je za to! Avion je uzleteo...















Sva autorska prava pripadaju Savi Veselinovicu i bilo kakvo koriscenje delova ovog teksta ili ceo tekst je strogo zakonom zadrzano.Za svako koriscenje gore navedenih tekstova obratiti se Savi Veselinovicu...

 

 
  Today, there have been 1 visitors (1 hits) on this page!  
 
This website was created for free with Own-Free-Website.com. Would you also like to have your own website?
Sign up for free